Prostata je muška spolna žlijezda koja producira oko 80% sjemene tekućine i nalazi se u samom dnu zdjelice pa je dostupna opipu kroz analni otvor. Zbog tog „pristupnog puta“ mnogi u zabludi vjeruju kako se urolozi bave i bolestima poput hemoroida.
Prostata i njezini sekreti, dakle, služe funkciji razmnožavanja i nemaju nikakve izravne veze sa spolnom moći ili intenzitetom spolnog nagona. Ipak, uklanjanjem prostate definitivno nastaje neplodnost (shvatljivo), a gotovo redovito i impotencija zbog neizbježnog kirurškog oštećenja krvožilnih i živčanih struktura u neposrednoj blizini prostate. Ne treba smetnuti s uma niti činjenicu da se operacije prostate ionako izvode u starijoj životnoj dobi kad je vrijeme plodnosti za većinu prošlo.
Starenje se, između ostaloga, manifestira i narušenom funkcijom mokrenja i ne treba sve smetnje mokrenja u starijoj dobi ekskluzivno pripisivati prostati. Kao i organizam u cijelosti, stari i mokraćni mjehur pa tako gubi i na kvaliteti svojih funkcija kojima u mlađim godinama nismo ni obraćali nikakvu pažnju (ukoliko ih sporadična upala ne bi akutno i više-manje kratkotrajno narušila).
Koje su najčešće bolesti prostate?
Povećanje prostate (benigna hiperplazija prostate, bph)
Poznato kao i dobroćudno povećanje prostate, stanje je u kojem rast ove žlijezde može uzrokovati probleme pa ju je potrebno pratiti. Poveća se srednji dio prostate, koji je u izravnom kontaktu s mokraćnom cijevi te kod nekih muškaraca povećana prostata pritišće uretru, što može otežati mokrenje.
S godinama raste rizik za benignu hiperplaziju prostate:
- Dob 31-40: jedan od 12
- Dob 51-60: svaki drugi muškarac
- Dob 80 i više: više od osam na svakih deset muškaraca
No, samo oko polovice muškaraca s benignom hiperplazijom prostate treba medicinski tretman. Ovo stanje ne uzrokuje rak prostate, iako su obje bolesti vrlo česte u starijih muškaraca. Skup simptoma koji ukazuju na dobroćudno povećanje prostate najčešće se naziva prostatizam, no simptome ima manje od polovice muškaraca s BPH-om.
Simptomi koji ukazuju na povećanje prostate:
- učestalo mokrenje, posebno noću (2-3 puta)
- usporeno ili odgođeno mokrenje
- nemogućnost potpunog pražnjenja mjehura
- slab i/ili isprekidan mlaz
- kapanje pri kraju mokrenja (traje nekoliko sekundi pri kraju mokrenja, a znak je da dio mokraćnog mjehura – detruzor više ne može zadržati jak mlaz)
- bol pri mokrenju
- jak i iznenadan podražaj za mokrenje (urgentno mokrenje)
- nekontrolirano istjecanje mokraće (inkontinencija).
Kako se liječi povećanje prostate?
Lijekovi (alfa 1-blokatori) opuštaju mišiće vrata mjehura i olakšavaju mokrenje ili se daju lijekovi koji smanjuju razinu hormona u prostati i time njezinu veličinu te povećavaju brzinu protoka urina smanjujući tako simptome. Kod nekih pomažu i antibiotici, a to su uglavnom situacije kada se javi i upala (prostatitis). Međutim, ponekad je potrebno šest mjeseci da bi došlo do poboljšanja. Operacija je također metoda liječenja, a odabir specifičnog kirurškog zahvata ovisi o težini simptoma, veličini i obliku prostate. Kirurško liječenje uključuje transuretralnu resekciju prostate, transuretralnu inciziju prostate i otvorenu prostatektomiju. Postaje i druge terapije, no ne toliko provjerene, kao što su hipertermija, termalna terapija, proteza za prostatu i hormonska terapija.
Kako si možete pomoći?
Mjere samopomoći mogu biti korisne kod manje izraženih smetnji, a uključuju izbjegavanje alkohola ili prekomjernog uzimanja tekućine, posebno noću, mokrenje pri prvom porivu, redovitu spolnu aktivnost ili ejakulaciju. Učestalost mokrenja noću smanjit ćete tako da ne pijete nekoliko sati prije odlaska na spavanje.
Simptomi urinarne inkontinencije mogu se smanjiti raspoređivanjem unošenja tekućine tijekom dana. Budite oprezni s lijekovima za prehladu i sinuse koji ne idu na recept, a sadrže sredstva za odčepljivanje nosa, zato što ti lijekovi mogu pogoršati simptome benigne hiperplazije prostate. I neki drugi lijekovi mogu pogoršati simptome, npr. tvari koje se nalaze u lijekovima za astmu mogu još više suziti mokraćnu cijev.
Važno je da liječniku točno navedete koje lijekove uzimate jer je ponekad njihovo ukidanje možda sve što je potrebno za eliminiranje simptoma benignog povećanja prostate. Biljke kineska vjetrenjača (lepezasta palma žumara), beta-sitosteroli i ekstrakt patuljaste palme istraživani su kao mogući biljni preparati koji pomažu kod povećane prostate, no nisu bazirani na medicini temeljenoj na dokazima.
Upala prostate (prostatitis)
Akutni prostatitis je upala prostate koju će imati 5 do 10 posto muškaraca tijekom života te, za razliku od ostalih problema s ovom žlijezdom, češće pogađa mlade i muškarce u ranim zrelim godinama. Prostatitis je najčešća urološka dijagnoza u muškaraca mlađih od 50 godina.
Upalu prostate prate sljedeći simptomi:
- jaki bolovi u donjem dijelu trbuha
- jaki bol i osjećaj težine u testisima
- bolovi u penisu i pri mokrenju
- visoka tjelesna temperatura
- vrlo česta potreba za mokrenjem
- tragovi krvi u spermi
- problemi s erekcijom
U slučaju sumnje na akutni prostatitis digitorektalni pregled pokazat će da je ona na opip izrazito bolna, topla i katkad “močvarne” konzistencije. Važno je što prije početi liječenje jer se tako smanjuje rizik da upala postane kronična i utječe na muškarčevu plodnost. Čest uzrok upale je bakterija, a liječenje se uspješno provodi antibioticima. Općenito, u terapiji se koriste uroantiseptici, antimikrobna terapija, blokatori alfa receptora te protuupalni lijekovi. Sindrom prostatitisa postaje kroničan ako tegobe traju dulje od tri mjeseca. U nekim slučajevima tegobe se pojavljuju i nestaju same od sebe. Sindrom kroničnog prostatitisa, odnosno sindrom kronične bolnosti zdjelice, nije teška bolest, ali je dugotrajna, s razdobljima pogoršanja i poboljšanja, neugodna i svakako utječe na kvalitetu života.
Što može pomoći da prostata ostane zdrava?
Iako se problemi s prostatom često smatraju prirodnim pratiteljima starenja, to nipošto ne mora biti neugodno i bolno.
Redoviti pregledi nužni su u prevenciji, a evo što još može pomoći:
- Prehrana bogata zdravim mastima poput maslinova ulja i bazirana na mnogo voća i povrća može smanjiti rizik od razvoja benignog povećanja prostate i upala.
- Dobra i redovita intimna higijena preporučuje se kao prevencija prostatitisa.
- Redoviti pregledi prostate nakon 40. godine.
- Prema Američkom udruženju za rak, rak prostate teško se može prevenirati jer nije poznato ni što ga uzrokuje. Kao i za druge bolesti prostate, zdravi stilovi života te prehrana bogata voćem i povrćem opća su preporuka.
- Istraživao se učinak selena u prevenciji raka prostate, no bez realnih rezultata. Preporučeni su i vitamin E, rajčica jer sadrži antioksidans likopen koji znatno poboljšava zdravlje i u laboratorijskim se testiranjima pokazao kao dobar inhibitor rasta tumorskih stanica. Riblje ulje, beta-karoten kojim obiluje mrkva i drugo crveno i narančasto voće, češnjak, tamnozeleno kupusasto povrće i crni grah svakako treba uvrstiti u jelovnik.
- Mogu se preporučiti i jedna do dvije čaše crnog vina na dan.
Rak prostate
Uzroci raka prostate nisu potpuno jasni. Maligna bolest počinje u perifernim dijelovima stanica prostate te može prodrijeti u susjedna tkiva, krvotok, limfni sustav te metastazirati u kosti, jetru, pluća i mozak.
Obolijeva svaki šesti muškarac, a kao i kod drugih bolesti prostate, rizik raste s dobi. Dva od tri muškarca starija od 65 godina obole od raka prostate.
Rizični faktori
Nekoliko je rizičnih faktora za mogući nastanak raka prostate.
Obiteljsko naslijeđe: otac ili brat s rakom prostate udvostručuju rizik za njegov nastanak
Rasa: puno je češći kod crnaca nego kod bijelaca, a najrjeđe se pojavljuje kod Azijaca.
Tumor prostate ne izazva simptome i tegobe u početnoj fazi, kada je mogućnost ozdravljenja vrlo velika. Napreduje li, mogućnost izlječenja se smanjuje i više ga nije moguće tretirati na radikalan način, odnosno samo operacijom.
Upravo zbog toga muškarci trebaju raditi redovite pretrage kako bi tumor otkrili u početnoj fazi. Na primjer, ako ne postoje rizični faktori, u prvom redu obitelsjko nasljeđe, pretragu na specifični antigen prostate (PSA) trebalo bi napraviti jednom između 30. i 40. godine i dvaput između 40. i 50. godine te jednom godišnje nakon pedesete, kada se rizik povećava.
Tri su temeljna postupka u dijagnosticiranju raka prostate:
- digitorektalni pregled – prstom se može opipati povećana prostata, tvrđe konzistencije, neravne površine, bezbolna…
- PSA test – određivanje razine antigena specifičnih za prostatu iz krvi. U slučaju raka razina PSA se povećava jer se u krv izlučuje više bjelančevina. Normalne vrijednosti su do 4 ng/ml.
- biopsija prostate – uzima se uzorak tkiva prostate iz periferne zone i šalje na detaljnu analizu. Dijagnoza raka prostate nije moguća bez biopsije. Da li se rak proširio izvan prostate, odnosno je li zahvatio okolna tkiva i limfne čvorove zdjelice, može se vidjeti pomoću magnetske rezonance (MRI) zdjelice. Scintigrafija kosti koristi se za procjenu koštanih metastaza. Da bi se dobila još ranija i točnija dijagnoza, uz tradicionalne testove pojavljuju se i nove pretrage: test metaloproteinaze, analiza genskih polimorfizama, proteomika.
Kirurško liječenje
U slučaju tumora prostate na raspolaganju su kirurške metode i to: radikalna prostatektomija, kirurški zahvat kojim se radikalno uklanja prostata kako bi se izbjeglo širenje tumora na okolna tkiva. Kad je moguće, primjenjuje se laparoskopija, tehnika kojom se prostata uklanja bez rezova, kroz male otvore promjera nekoliko milimetara. Kroz njih se uvode tanke cijevi i kroz njih kirurški instrumenti kojima se pronalazi i uklanja bolesno tkivo.
Sve češće se koristi i robotika. Riječ je o visoko sofisticiranim automatiziranim instrumentima koji dopuštaju veću mogućnost kretanja i ne samo dvodimenzionalnu nego i sliku s većom osjetljivosti i dubinom.
Robotika nudi veću preciznost,a kao i kod laparoskopskih operacija oboljeli se brže oporavlja, brže vraća svojim svakodnevnim aktivnostima, manji je rez, a veća mogućnost očuvanja živčanih vlakana odgovornih za erekciju pa postoji veća vjerojatnost da će nakon zahvata pacijent imati i zadovoljavajući spolni život. Pri klasičnim operacijama sve se češće radi tzv. nerve sparing tehnika, koja čuva živčana vlakna odgovorna za erekciju. No, katkad je nije moguće primijeniti zbog napredovanja bolesti.
O čemu ovisi način liječenja?
Ako je tumor u već uznapredovaloj fazi te su zahvaćeni i živci, nužan je radikalan pristup. Liječnik će za svakog oboljelog napraviti individualan plan liječenja. On može podrazumijevati i kombinaciju nekoliko tipova liječenja poput zračenja i operacije. Tijekom kirurškog zahvata, naime, može se primijeniti i intraoperativna radijacijska terapija (Intra-operative radiation therapy, IORT) kako bi se zaustavile eventualne nevidljive tumorske stanice izašle iz bolesne prostate.
IORT se može primijeniti u slučajevima kad je bolest lokalno uznapredovala, ali još nema metastaza.
Zračenje ili radioterapija (vanjsko zračenje) obično se provodi kod onih koji imaju ograničenu bolest na prostati, ali zbog srčanih ili plućnih bolesti ne bi mogli podnijeti kirurški zahvat, kod pacijenata starijih od 70 godina ili onih koji ne žele zahvat. Klinička ispitivanja su pokazala da je stopa desetogodišnjeg preživljenja nakon terapije zračenjem lokaliziranog raka prostate usporediva s onom kod radikalne prostatektomije.
Moguće komplikacije
Inkontinencija i impotencija mogu se pojaviti kao komplikacije zračenja, isto kao i kod operacije. Potrebno je više podataka za procjenu rizika i koristi od zračenja nakon deset godina, pogotovo jer se nakon zračenja može pojaviti kasno recidiviranje raka prostate. Preferencije oboljelog, dob i postojanje drugih bolesti razmatraju se kod odabira načina liječenja, no oko 30 posto oboljelih s rakom koji nije metastazirao upućuju se na zračenje.
U posljednje vrijeme indicira se i radiokirurgija, suvremena metoda liječenja u kojem se u jednom do pet tretmana provodi radiokirurški zahvat, bez rezova, dugog oporavka i bez jakih nuspojava.
Kad je rak metastazirao, primjenjuje se hormonska terapija kojoj je cilj smanjiti ili prekinuti “dovod” muških spolnih hormona kojima se, laički rečeno, rak prostate hrani. Oko 80 posto oboljelih dobro reagira na ovu terapiju.
Lijekove za snižavanje razine testosterona treba uzimati cijeli život (neprestano ili povremeno). Ako tumor i dalje raste, propisuje se kemoterapija, koja je uspješna kod trećine bolesnika. Koja će se vrsta terapije koristiti, ovisi o vrsti tumora, njegovoj proširenosti, dobi oboljelog i drugim bolestima. Otkrije li se u ranoj fazi, nakon operacije možda neće biti potrebno ništa drugo nego redovite kontrole – PSA i digitorektalni pregled svakih šest mjeseci, a moguće je da će trebati kombinirati i nekoliko vrsta terapije.
Kada na pregled?
Pregledi prostate usmjereni su na pravodobno otkrivanje raka, no korisni su i za otkrivanje drugih bolesti prostate koje se rano očituju teškoćama u mokrenju i spolnom životu.
Od 40. godine
- ako nema nikakvih simptoma, urološki pregled svake 2-3 godine
- u slučaju problema s mokrenjem, ako je otežano, popraćeno peckanjem, ako postoji stalni nagon za mokrenje
- ako dođe do slabljenja spolne želje, prerane ejakulacije, otežane erekcije
Nakon 45. godine
- obavezno početi preventivne preglede, posebno muškarci u čijoj obitelji postoji nasljedna sklonost raku prostate. Oni su izloženi i do tri puta većem riziku za razvoj tumora
- analiza krvi i mokraće – za otkrivanje upalnih procesa i PSA
- digitorektalni pregled jednom godišnje – jer se rak može napipati prstom. Dokazano je da bi redoviti digitorektalni pregledi prostate mogli spasiti i više od polovice umrlih od raka prostate
- transrektalni ultrazvuk – koristan pregled za utvrđivanje veličine prostate
Nakon 50. godine
- urološki pregled s opipavanjem prostate – svake godine
- određivanje PSA – svake godine
- transrektalni UZV – svake 2-3 godine
SLIKA: https://pixabay.com/
IZVOR: https://www.zdravobudi.hr/clanak/1396/ukratko-i-sazeto-o-prostati
