Svim liječnicama i liječnicima, i onima koji će to uskoro postati čestitamo njihov dan!
U Hrvatskoj se svake godine 26. veljače obilježava Hrvatski dan liječnika kao sjećanje na dan kada je osnovan Hrvatski liječnički zbor 26. veljače 1874. godine. Tog je dana grupa od dvadeset i jednog liječnika utemeljila liječničko društvo kao osmu liječničku udrugu u Europi kako bi unaprijedila medicinsku struku.
Obilježavanje ovog dana uvijek je prilika da se prisjetimo svih postignuća koje su naši liječnici svojim znanjem i stručnošću kroz povijest i danas utkali u zaštitu zdravlja naših ljudi, a time i u zdravlje čitave nacije. Unatoč što se u svom radu često susreću s poteškoćama, preopterećenom satnicom, neodgovarajućim primanjima, nerazumijevanjem pa čak i fizičkim napadima njihova zakletva koju su dali misao im je vodilja u obavljanju njihovog rada, a po kojemu, unatoč svim nabrojanim poteškoćama, u uspjesima ne zaostaju za kolegama u razvijenim zemljama.
ZANIMANJE LIJEČNIK
Liječnici se bave unapređenjem zdravlja, sprečavanjem bolesti, otkrivanjem bolesti, liječenjem bolesnika i medicinskom rehabilitacijom. Tijekom studija i pripravničkog staža osposobljuju se za rad na razini primarne zdravstvene zaštite, odnosno za područje opće medicine. Njihov posao uključuje dijagnosticiranje bolesti i liječenje bolesnika koji traže pomoć u ordinaciji, u kući ili na mjestu nesreće. Oni pregledavaju svoje pacijente, uzimaju anamnezu pri čemu vode računa o tjelesnim, psihičkim i socijalnim aspektima bolesti, upućuju na pretrage, tumače dobivene nalaze i na osnovi toga dijagnosticiraju bolesti i ozljede. Procjenjuju hitnost i težinu bolesnikova stanja, potrebu upućivanja na specijalističku obradbu ili bolničko liječenje te opasnosti za okolinu. Propisuju lijekove i druge načine liječenja te prate tok bolesti i uspješnost liječenja. Radi osiguravanja cjelokupne zdravstvene skrbi surađuju s drugim liječnicima, posebno specijalistima kliničkih i drugih struka, patronažnim sestrama i sestrama u ustanovama za njegu i rehabilitaciju u kući, fizioterapeutima, socijalnim radnicima te drugim stručnjacima.
Oni prate zdravstveno stanje stanovništva na svom području i osiguravaju podatke za potrebe zdravstvene statistike. Vode brigu o unapređenju zdravlja i sprečavanju bolesti. Pritom utvrđuju rizike za zdravlje u načinu života i okruženju te predlažu i zajedno s drugim zdravstvenim osobljem provode mjere za njihovo otklanjanje, što uključuje zdravstveno-odgojne aktivnosti i suradnju s ključnim pojedincima i organizacijama u zajednici. Sudjeluju i u posebnim programima – cijepljenje, mjere prilikom epidemija i masovnih nesreća, mjere za rano otkrivanje bolesti itd.
U bolnicama rade liječnici koji su se specijalizirali za dijagnosticiranje i liječenje određenih vrsta bolesti (npr. internisti, ginekolozi, psihijatri), za neke vrste dijagnostike (npr. radiolozi, mikrobiolozi, patolozi), za određene načine liječenja (npr. kirurzi) ili za rad s određenim dobnim skupinama (npr. pedijatri). Neki se liječnici bave prije svega istraživanjima koja pridonose razumijevanju bolesti i pronalaženju novih načina liječenja. Nastava, praćenje zdravstvenog stanja stanovništva, definiranje zdravstvene politike, organizacija zdravstvene službe i razvoj zdravstveno-informacijskih sustava još su neke mogućnosti za koje se liječnici mogu odlučiti. Liječnici opće medicine, kao i većina liječnika specijalista, može samostalno obavljati privatnu praksu.
Posao liječnika zahtijeva visok stupanj odgovornosti, kritičnosti i odlučnosti. Mnoge odluke moraju donositi na osnovi relativno malo podataka i u situacijama kada je neposredno ugroženo zdravlje i život pojedinca ili zajednice. Pri odlučivanju često su suočeni s etičkim dvojbama. Nepredviđene situacije, hitni slučajevi i rad u vremenskom škripcu obilježja su posla većine liječnika. Sve to zahtijeva dobro zdravlje te emocionalnu zrelost i stabilnost. Dijagnosticiranje bolesti i propisivanje liječenja zahtijeva primjenu logičkog i znanstvenog mišljenja i rasuđivanja. Liječnici moraju razumjeti ljude i uspješno komunicirati s pacijentima i članovima njihovih obitelji, s predstavnicima zajednice na rješavanju javnozdravstvenih problema i s drugim zdravstvenim osobljem, što je preduvjet za timski rad.
Liječnici se školuju na medicinskim fakultetima u Zagrebu, Rijeci i Splitu ili u Osijeku, gdje postoji područni studij zagrebačkog Medicinskog fakulteta. Broj pristupnika nekoliko je puta veći od broja koji se upisuje. Završavanjem studija medicine, koji traje šest godina, stječe se naziv doktor medicine.
Doktor medicine, sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, obavlja pripravnički staž, koji traje godinu dana. Nakon toga polaže državni ispit pred povjerenstvom Ministarstva zdravstva RH i stječe odobrenje za samostalan rad. Svakih šest godina prolazi provjeru stručnosti radi produženja odobrenja za samostalan rad na poslovima zdravstvene zaštite.
Liječnicima koji su položili državni ispit i koji su mlađi od 35 godina ministar zdravstva može odobriti specijalizaciju (ili užu specijalizaciju) iz tridesetak područja – obiteljska medicina, medicina rada, transfuzijska medicina, interna medicina (uža specijalizacija: kardiologija, hematologija itd.), pedijatrija, radiologija, dječja kirurgija, ortopedija, sudska medicina, javno zdravstvo, epidemiologija itd. Specijalizacije i uže specijalizacije obavljaju se u ovlaštenim zdravstvenim ustanovama. Nakon uspješno završenog specijalističkog staža kandidat polaže specijalistički ispit pred ispitnim povjerenstvom. Liječnicima specijalistima koji imaju deset godina rada u svojstvu specijalista, objavljene znanstvene i stručne radove te dobre rezultate na stručnom uzdizanju zdravstvenih kadrova može se priznati naziv primarijus.
Doktori medicine mogu se upisati na neki od četrdesetak poslijediplomskih stručnih studija na medicinskom fakultetu – primjerice, epidemiologiju, javno zdravstvo, medicinsku citologiju, nefrologiju, obiteljsku medicinu, ortopediju itd. Poslijediplomski studiji traju četiri semestra. Budući da više od 90% kandidata radi, nastava se organizira tako da omogućuje usklađivanje radnih obveza s obvezama na studiju. Dio programa određenih poslijediplomskih studija priznaje se kao dio specijalizacije. Neki poslijediplomski studiji omogućuju kandidatima da ovladaju metodologijom znanstveno-istraživačkog rada i steknu naziv magistra ili doktora medicinskih znanosti.
IZVOR: http://mrav.ffzg.hr/
SLIKE: pixabay.com, https://www.hlk.hr/
